петак, 12. фебруар 2016.

Zimska priča



Sam sam u toploj sobi, a napolju je minus 10. Muzika tišine. Hladni taktovi zime, knjiga i čajeva. Moram izaći. Jedna brza šetnja bi mi dobro došla. Napolju posmatram zamrznuto igralište koje liči na haiku poeziju koju pise neki čudni tip. Pokušavam da upalim kola i stavljam novi osveživac mirisa, dok mi se pomodreli prsti grče. Puštam radio i posmatram kroz hladna stakla kapute, koji se šetaju povijeni, bez kapa. Vidim im samo oči koje svetle toplinom. Pisak voza koji se približava. Jedna vrana odleće sa grane, poslednja u komšiluku. Uskoro se i debeli klinci vraćaju iz škole. Idem ka radnji da se zagrejem i kupim neke namirnice, čujem ih kako se dozivaju sa jednog na drugi kraj ulice da ne bi koristili mobilne telefone i vadili ruke iz toplih džepova. Iznad njih visoki platani koji su zaboravili da poseju semene loptice na jesen, i koje sada vise sa grana kao neki neraskićeni novogodišnji ukrasi. Na uglu jedne trafike stoje male rakije, votke i rumovi, vinjaci…unučići. Sve što neko nevidljiv popije i baci. Kupujem duvan i rizle, namirnice i dva unučeta ruma. Sve je nekako sirovo i usporeno i svaka scena je jedna bleda slika sa šarenim kapama i snegom na njima. Ušao sam u zgradu i polako dolazim do svojih vrata na kojima je jos uvek crvena čarapa. Sada imam energiju toplog stana u sebi. Dodirujem se rukama po licu, gledajući se u ogledalo, u potrazi za svojim osmehom, škrgućem zubima. Kada sam se zagrejao malo, motam jednu cigaretu na kojoj sam nacrtao olovkom Kenija iz South Park-a, i pustio tv. Dok toplana na kraju grada proždire i poslednje zalihe mazuta, pada zimsko veče.
Šal sam prebacio preko vrata i izjurio napolje da pronađem neku kafanu. Sve je belo, a mi, ušuškani u svoje kapute, izgledamo kao bogati pingvini. Vetar pravi neke čudne zvuke dok dodiruje neonske reklame noseći male kristalne pahulje. Šetam poznatom ulicom, a deca iza mene se kikoću kao da su upravo uradila nešto tajno, dok je dečko sa bombonjerom prelazeći ulicu mahao cvećem koje je silno stezao. Okliznuo se i deca su se zakikotala glasnije. Skrenuo sam za ugao i malo se stoplio od hodanja. Obasjaju me na trenutak kolone kola i zaslepe farovi. Okrećem glavu da ih izbegnem i koračam pravo, okrenut radnjama. Sajdžije, knjižare, obućari, kao u nekom melanholično nacrtanom stripu. Sve je okićeno. Pojavili su se i ljudi na trgu kroz koji prolazim, statisti koji svojim dahom prave oblačiće za tekst uličnog scenariste, koji je, mislim se, sada kod kuće, ili je na nekoj žurci. Svuda oko mene buka mobilnih telefona, ekg-a modernog vremena. Prolaze dve devojke i vijore se kao zastave dok hodaju stazom išaranom prljavim tragovima u snegu. Tu, pod zgradama u poznatom kraju, noću, iznad lepih kapija sa ponekom svetiljkom, koja obasjava povijene zlatno žute krošnje drveća, zima najjače miriše. I dok koračam i grejem ruke svojim dahom, pogrbljen, da ne nagazim na led pod snegom, pitam se kuda idu potrošene novogodišnje svetiljke. I zašto radi svako peto svetlo?! Stvorila se kafana niotkuda, pojavila se u noći. Vidim kroz staklo mladića čija odeća podseća na pantomimičarevu, koji pred mladim parom kao da izvodi neku predstavu. U pozadini čujem neke moje vesele ljude, čujem pesmu i smeh. Ulazim u kafanu prepunu balona. Deset, devet, osam, sedam...!  

Нема коментара:

Постави коментар