петак, 4. март 2016.

Jane Russel blues


Nezavršeni vestern scenario je na mom stolu. Omnibus film u nastajanju. Ne mogu da osmislim poslednje poglavlje, poslednju priču. Pišem ga kao pisac-duh. U stalnom sam obračunu između sebe, belog lista papira i likova u njemu. Vreme kao da prolazi brzo, ali u realnosti ono zapravo stoji. Jedino što vidim od dana je prozor na kome sunce, kao u nekoj dugoj ekspoziciji, prelazi preko neba i na kraju samo nestane iza grana, kao što je i došlo. I dok zamišljam kako da ga završim, čujem zvuk nekoliko obračuna u gradu. Pitanje je da li su se stvarno desili ili samo umišljam. Ustajem sa stola da se umijem i sipam piće. Ostavljam priču za sutra.

Gledam film na tv-u kasno uveče, neki stari film sa Hemfrijem Bogartom. “It drinks, talks and philosophizes. Looks like it gonna ask question when it turns 60…”, čuje se sa tv–a. “Kakav ludački glas, oduševljen sam Hemfri!” – uzvikujem naglas da prekinem tišinu. Upalio sam cigaretu, gledam neke fotografije da bi me inspirisale i čujem eho tv-a u svojoj sobi. Glas sa filma kao da je moj, transformisan u glas Hemfrija Bogarta.“Relax Jack, have another drink”, kaže mi crno-bela glumica sa ekrana. Bogijev glas pomešan sa zujanjem kompjutera, tihim ehoom motora sa ulice i svrabom u oku od buljenja u monitor. ”Imaš neku ribu za mene, Hemfri?”, pitam se gledajući u tv.

Sviće. Tv još radi. Dan je topao kao ženski pazuh. Čujem smeh na ulici i zvonjavu crkvenih zvona. Tople su mi jagodice na rukama, iako nema nove priče. Pitam se zašto i ideje same dolaze. Imam nežne ruke kao pijanista, fantastično lepe i dugačke prste koje bi mogle da uzbude jednu glumicu, recimo, Lorin Bekol… Prva stvar koja mi je pala na pamet tog jutra. Seo sam za sto i napisao priču o Lorin koja je živa i zatočena u kompjuteru, dok je Hemfri-njen muž, bežeći sa filmskog platna, i u stvarnosti ostao crno-beo, jurio neku mačku po gradu koja će nas spasiti obojicu, a i Lorin na kraju.

Gledam novi film i čekam sedefasto svetlo duge letnje večeri. Volim taj neodređeni osećaj pripadnosti velikoj generaciji. Volim crno-bele filmove. Pitam se koga ću sresti večeras. Možda Cardinale ili Bekol, Monro, ili u najboljem slučaju Rasel. Vruća soba, noć, kafa i dim, papiri u štampaču su spremni da ispljunu nove zaplete. Pustio sam novi film i soba kao da je i sama postala u dve boje. Otvaram prozor i crnka prolazi mojom ulicom sa likom koji je crno-beli čovek dok je ona u boji. Prazna ulica sa povremeno uključenim uličnim svetiljkama. Kao neka slika, zgrade okolo i oni se šetaju pod lampama, ništa neobično. Mada žena ima svetleće, crvene rogove od plastike, liči na Džejn Rasel i priča čoveku do sebe koji liči na mene, “Be good to me, honey”, a on joj šapuće “Shut up, sugar” i onda se ljube ispod ulicne svetiljke koja treperi. Liče na scenu iz nekog starog filma.

Posle večere i dalje sam mislio o tome. Sedim u praznoj sobi, otvoram pivo i čekam da se nešto desi. Odustajem posle dugog gledanja kroz prozor, kada su zvezde počele da se gase i umorile se oči. Upalio sam tv i na ekranu je bio neki film iz 60-ih. Igrala je Jane Russel. Dok sam gledao film, zazvonio je telefon. Kada sam se javio, glas sa druge strane žice me je isprepadao. Na telefonu je bio niko drugi do Charles Bronson koji me je obavestio da treba da izađemo u grad i konačno uhvatimo tu malu. Nisam hteo napolje i zalupio sam slušalicu. Propalica je iskoristio priliku i pronašao ju je to isto veče na nekoj ludoj žurci u centru grada. Naterao ju je pod pretnjom da se dovuče do mene i da zajedno popijemo viski. I došla je sa njim, ludakom koji je nosio ‘gan’. Zamolila ga je da ode jer je videla ruke koje su kucale ovu priču. Od tog trenutka predivna Jane Russel je svako veče ležala u mom krevetu u bademantilu, čitala neku knjigu, česljala kosu i punila pikslu dok sam joj puštao cb filmove svake noći. Bronson se više nije pojavljivao. Jednom se javio telefonom. Prvo je sledio pucanj iz pištolja pa njegov glas.

“Nabacio sam ti ribu i ti sad pazi šta radiš!”

“Ali si zato pronašao Lorin”, rekao sam mu.

“Nemoj da otkačis Džejn, kao što si Lorin! Za to neću ni da čujem, drkadžijo!”

“Tu sam priču ispisao, prelepa priča, ali sam usb na kome je bila priča držao u jebenom džepu dok sam usisavao stan i sranje se razmagnetisalo. Ona ju je pročitala, ona zna. Pozdravi je!”

“Ionako se viđam upravo sa njom”, (čula su se dva pucnja), “živa vatra, kažem ti. Samo da je vidiš kada se tušira, ima tako ridje…” … Spustio sam slušalicu i otišao da se okupam…

Nisam odbacio Jane. Uvukla mi se pod kožu, ušla u mozak. U mojoj sobi se pojavljuje uvek kada upalim televizor. I sada kada sam završio ovaj tekst upalio sam tv da se opustim. “Relax Jack, have another drink!” rekla je, legla na kauč i podigla gole noge kao na pin-up ilustracijama. I nova priča počinje.

Нема коментара:

Постави коментар